A propos Zakona o trgovini čijim današnjim stupanjem na snagu počinje još jedna iteracija zabrane rada nedjeljom, osjećam potrebu podijeliti nekoliko sitnica. Prije svega, duboko vjerujem da svaki radnik ima pravo na adekvatan odmor, od dnevnog odmora koji jamči razmak između dvaju smjena, preko godišnjeg odmora, pa sve do tjednog odmora koji treba osigurati određeni broj slobodnih dana u tjednu. Međutim, ovaj zakon čija je primarna svrha ta da HDZ može staviti kvačicu na Todo listu za sljedeći izborni ciklus i time pokušati pokupiti glasove onog dijela biračkog spektra kojima je nedjelja svetinja neće riješiti ništa, a upravo suprotno, mogao bi napraviti i dodatne gluposti na tržištu rada te u sektoru maloprodaje. Politikantstvo iza ovoga zakona očituje se i u činjenici da ovo nije ni prvi, a ni zadnji put da se nekakav vid zabrane rada nedjeljom uvodi, a onda ukida u ping-pongu s Ustavnim sudom čiji modus operandi svi već jako dobro znamo. Ako ste dakle jedan od onih koji vjeruje da je zakonodavac donošenjem ovakvog zakona bio motiviran dubljim značenjem nedjelje kao dana odmora, bojim se da slijedi razočaranje. U ovoj zabrani, kao uostalom i u mnogo kojim drugim potezima aktualne vlasti kada se radi o izletima u desni spektar, nema ničega dubljeg od gole političke pragme.

Arhetip radnika kojega se koristilo za iskaz potrebe ovakvog zakonskog rješenja uglavnom su bile blagajnice, i to iz meni nejasnog razloga uglavnom iz Konzuma. Ne bih volio da me se ovdje krivo shvati. Ja uistinu mislim da su radni uvjeti nezanemarivog dijela trgovačkog kadra ispod razine, uključujući postojanje mogućnosti izbora vezanog za radni raspored. Međutim, skup radnika koje bi kvalitetno zakonsko rješenje trebalo obuhvatiti jest puno širi od skupa koji je trenutno uzet u obzir. Što je primjerice s kioscima ili benzinskim pumpama? Oba ova tipa trgovina u međuvremenu su evoluirala do mini trgovačkih centara sudeći po asortimanu koji se tamo može pronaći. Ovaj zakon i jednima i drugima nazivno ne ograničava poslovanje. Je li rad djelatnika na takvim radnim mjestima manje vrijedan, jednostavniji ili na bilo koji drugi način različit od rada trgovaca u klasičnom dućanu? Jesu li njihovi privatni životi i životi njihovih obitelji manje vrijedni? S druge strane, ako razmotrimo nužnost usluga koje pružaju, je li gorivo važnije od dnevnoga kruha? Reći će neki da se kruh može uzeti dan ranije, što je istina. Može li se spremnik goriva automobila napuniti dan ranije?

Kiosci orijentirani na prodaju tiskovina će, istini za volju, smjeti poslovati nedjeljom, ali će im pritom biti dozvoljeno prodavati isključivo te iste tiskovine što nas vodi do drugog apsurda. Iz kojeg točno razloga predmetni zakon koji primarno nazivno štiti radnike diktira da dućan koji svakako ima dozvolu za rad prodaje isključivo jednu vrstu robe? S druge strane, benzinskim pumpama dozvoljeno je prodavati sve što imaju u ponudi, a ne samo gorivo što je valjda analogon dnevnim novinama na kioscima. Uspoređujući klasične trgovine te derivate istih, npr. već spomenute kioske i benzinske pumpe, može se razmotriti argument kako je klasičnih trgovina u broju znatno više od ostalih sličnih vrsta maloprodajne djelatnosti. Međutim, jednostavna pretraga interneta jasno otkriva da samo poslovnica Tiska u Hrvatskoj ima 850, dok je poslovnica iNovina otprilike 200. Benzinskih postaja s druge strane svih vrsta navodno ima otprilike 870 pri čemu prednjače INA s 400 postaja te Petrol s 201 postajom. Vjerujem da ćete se složiti da brojka uposlenih na takvim radnim mjestima uopće nije zanemariva.

Ili da potegnemo još ekstremnije te izađemo iz okvira Zakona o trgovini, što je s kladionicama kojih ima na svakom uglu ili kockarnicama čiji je rad čak i za vrijeme pandemije bio povlašteno reguliran te su ove potonje ranije otvarane prvenstveno radi poreznog utrška? Koliko vrijedi dostojanstvo osobe koja radi u kladionici? Ako je suditi po trenutno važećim zakonskim aktima, manje nego onaj trgovca u dućanu. S druge, rekao bih ekonomski purističke strane, ako imate zaposlenog radnika koji za vas radi određenu količinu sati u zamjenu za dogovorenu naknadu te vas netko primora, bilo da se radi o zakonu ili pak nekom tržišnom procesu, da tu količinu smanjite, račun je vrlo jednostavan. Takvom radniku u slučaju nepostojanja daljnje potrebe u tom volumenu sati smanjit će se broj sati, a posljedično i plaća. U velikim sustavima, npr. trgovačkim centrima u kojima se barata velikim brojkama ekvivalentnih radnika, izgledno je dakle da će određeni broj postati višak te će im njihovi poslodavci zahvaliti na suradnji. Ironično, posljedica ove navodno najbolje namjere za prava radnika bit će takva da će neki nažalost osim neradne nedjelje dobiti i čitave neradne tjedne.

Zakon s druge strane ne daje za pravo raditi nedjeljom onim radnicima koji to žele iz kojeg god razloga, bilo da im nedjelja nije svet dan, bilo da neki drugi dan u tjednu žele koristiti kao neradan, bilo da jednostavno žele zaraditi više. Osobno poznajem ljude koji su namjerno birali nedjelje u slobodno formiranim radnim rasporedima upravo radi viših satnica, a poznato je da mnogi radnici u ugostiteljstvu odrade udarne vikende pa odmaraju kroz tjedan.

Ukratko, stvarnost vezana za radnička prava nikako nije crno-bijela. Zakonskim rješenjem trebalo bi jamčiti prava radnika na način da se upravo taj radnik stavi u fokus, a ne zakonsko rješenje koje je de facto samo sebi svrha. Analogno ovome zakonu, moglo se primjerice dati svakom radniku za pravo da si odabere barem 16 nedjelja za odmor po svom izboru, ili da ih se potpisom uz osiguranje od prisile odrekne ako ih ne želi. Za sve postoji način kada je prisutna dostatna količina dobre volje te ispravnih motiva. U ovom slučaju upravo je motiv koji se svodi na političku probitačnost neispravan. Sloboda izbora mora biti na prvom mjestu, a onda iza toga treba stajati država koja će štititi pravo radnika na njegov izbor.